Šutim...

Zanijemih.

Kroz oči širom zatvorene, zanijemih. Zato što malo toga danas uspije, malo toga oduševi, no kao i u tišini, osjećam. Osjećam dušu, kako se stisne i širi, poput ljiljana. Čisto i hrabro, emotivno. Samo to je dovoljno. Osjećati dok kiša ljubavi zalijeva.

Emocije je teško izreći na glas , ne idu tako olako sa usana. Bolje da je tako, bolje je ponekad ne reći ni riječi i samo pustiti tišinu da radi svoje i da slova pričaju.

I ne znajući, tada dobivamo odgovore na naše želje. Upoznajemo drugu stranu, upoznajemo svoje čežnje.

Toliko smo polja prošli, toliko vrtova namirisali, ali i dalje tražimo.

Tražimo svoj hlad, da se odmorimo, tražimo tuđe vrtove, da mirišemo ono što nije naše. Da pobjegnemo malo od života.

Ali prvo i jedino gdje trebamo pogledati jest svoj vrt, u svoju bašću ljiljana, u dušu, uvesti mir, oživjeti ju. Šutke osjećajući.